World of my golden paws
petak, 28.05.2010.
izbirljivost oko poznanika :O ;)
Mi psi smo jako društvena bića, barem nas tako opisuju. Ja se naravno, moram složiti sa time i nadodati kako ljudi očito divno zapažaju 
.
No, ne možete niti od nas uvijek očekivati da se sa svima složimo , i odmah si kažemo sve naše pseće tajne.
Prvo ga moram pomalo ošnjofati i upitati što li je danas jeo?(što se čudite, to je ovdje sasvim normalno) Ako njegov odgovor bude Royal Canin i još se pritom složi kako je to zbilja bezokusna hrana ( ali, kako bi moj gazda rekao, vrlo kvalitetna) to je već dobar početak još jednog velikog prijateljstva .
Nikada ne prosuđujem niti jednog psa po njegovom krznu ( dobro, gotovo nikad). To je ono što o meni morate znati. Doduše, zna mi se katkad zalomiti da u širokom krugu zaobiđem kakvo zlovoljno puhalo ne baš primamljiva mirisa. 
A tu su naravno… I ljudi. Nisam ja pas koji se boji ljudi…haha, to ne…da me nebiste krivo shvatili.
No, jednostavno su mi neki ljudi draži od drugih. Vidite, mi psi imamo jedno osjetilo koje vi ljudi nemate… ili vam je pomalo zahrđalo ( kako god se to već kaže… vau, vau…još usavršavam hrvatski jezik)ugl. Mi osjećamo kakav je čovjek. Moje divno, anđeosko krzno, ne može dirati baš svatko.
Strancima ne prilazim baš… tako su me učili.
Učili su me i da ne uzimam slatkiše od stranaca, ali… pa to očito nisam naučio.Nekako kao da mi svaki put promakne ta važna lekcija iz moje pseće, ljepuškaste glave. Pa zar zbilja mislite da bih odbio ukusan keksić?
Haha, nebi išlo. Gledajte na to ovako… zar biste vi odbili da vam netko ponudi 100 kn? Mislim da i ja i vi znamo odgovor.
Dakle, došli smo do zaključka da ni mi psi nismo šašavi kakvi se katkad činimo ( izuzavši mene 
) . Mi također biramo društvo u kojem se nalazimo. Zato katkad možete vidjeti klošare… I elitu ;)) ( još uvijek govorim o nama). Ja se držim svojih ali uvijek vrlo rado mogu prihvatiti još kojeg člana našeg noćnog kluba 
.
Već je toliko sati? Mislim da već mogu osluhnuti šuškanje one velike vreće sa hranom 
( one kvalitetne o kojoj sam vam pričao, ali I dalje bezokusne). Ako je tako kvalitetna, zašto nema okus po mljevenom mesu, piletini, puretini… ovaj… nije da sam ikada krao sa stola ili sl. Pa da sve to znam …haha… da, mislim da sam već previše rekao… u ove kasne sate iz mojih usta izlazi I ono što nebiste trebali znati :)
A sad, laka vam noć
nedjelja, 09.05.2010.
Pseće proljeće :D
Sunce se napokon pojavilo na obzoru da ugrije moje krzno. Ptice su se odlučile vinuti u zrak nošene zračnim strujama a i uspavano drveće okitilo se najsvećanijim proljetnim nakitom.
Mnogi moji pseći poznanici odlučili su izviriti van svoje ljepuškaste glave, i ošnjofati sve mirise što su tijekom zime zalutali u našu ulicu. Ne biste vjerovali kako se sve najednom čini mnogo živahnije kada mi psi ( usudio bih se čak reći vaši najbolji prijatelji i najljepši poznanici) prošetamo naše repove uokolo.
I sam sam se odlučio malo osunčati i “uhvatiti“ nešto boje na našem osunčanom balkonu. Ipak , moram i ja iskušati nešto novo. No, moram priznati da ova nova pseća krema za sunce i ne pomaže mnogo. I dalje mi je krzno svijetle, zlatne boje.
Ovo je prvo proljeće u mom životu, i moram ga zapamtiti, ono mora biti posebno. A čini se da i hoće.
Ukratko ću vam izlajati, što se sve dogodilo od kada je proljeće ušlo u moj mladi pseći život.
Nedavno sam se prvi put okupao u jezeru.
Moram priznati da mi se isprva i nije činilo kao nešto u što se želim upuštati. No, kao što vidite ipak sam zaronio u taj vodeni svijet. Bio je to divan osjećaj. Jedino mi nije jasno zašto mi se moje gazdarice nisu pridružile. Pozivao sam ih nekoliko puta, no one su se samo smijale i držale se podalje od jezera. Pa, očito ne znaju što su propustile.
No, mislim da sam kasnije shvatio razlog. U tom se jezeru kriju neka zbilja zastrašujuća bića. Imaju oklope, i čudne glave sa malim očima, koje su me samo gledale kao da me žele pojesti ili nešto slično. Na samu spomen njihova imena ledi mi se krv u žilama. KORNJAČE. Mora da se zbog njih nisu htjele pridružiti mojoj maloj , vodenoj zabavi. Očito su shvatile da ih ja neću štititi od tih …čudovišta? ! Da, bojim ih se…i dovoljno sam veliki frajer da to priznam. Nemojte reći da se vi ne bojite?? Pa, ako ne…trebali biste početi …
Također, svakim danom u 10 sati navečer otvara se noćni pseći klub na onoj velikoj zelenoj livadi sa brdom o kojoj sam vam pričao. To se nikako ne može propustiti. Mnogi psi iz kvarta tamo se nalaze,što je odlično za moj teenegarski život. Da, dobro ste čuli, postao sam teenager. Narastao sam i proljepšao se. Skromno ha? ;) …
Znam da me nije bilo dugo, ali ne biste rekli, no i mi psi katkad imamo pune šape posla. Uživajte, do sljedećeg lajanja... cya...
petak, 19.02.2010.
Ja u ulozi kupida <3
Možda bi me trebali nazvati kupid? Pa znate valjda tko je to? To je onaj bucmasti gologuzi anđelak koji strelicom i lukom leta svijetom i gađa ljudska srca strelicama ljubavi.
Pa da nije bilo mene i mojih higijenskih potreba ( vi ljudi imate svoje čudne bijele zdjele sa poklopcem koje zovete glupim nazivom WC) a mi peseki raznih sorti i pasmina imamo naše drage pločnike, livade i drveće. Uglavnom, livada sa malim tzv. “brdom“ moje je glavno odredište za moje ka-ka, pi-pi,šnjof-šnjof i trči-bezglavo-amo-tamo, potrebe. I tako, šetasmo Dora i ja i na livadi i ugledasmo tri osobe muškog roda. Iskreno, oni me baš i nisu zanimali, ali jedan mali šašavko, bijelo smeđe dlake, sav ustreptao i dahtav,nervozan kao jo-jo loptica, odazivao se na još jedno „domaće“ ime Yoda, odmah se ustremio na mene. Moji me doma zezaju „Gay is OK“ ali to je bila zbilja prava muška ljubav na prvi pogled, ali onako frendovska. Znate što? Čim netko od mojih pet sustanara samo i pomisli na šetnju , ja im hvatam misli telepatskim radarom koji samo psi imaju. E da im to mogu prodat' moji bi se masno obogatili, ali kako da ja to njima objasnim, to moraš baš osjetit'. Oni si smisle npr.: ajmo malo prošetat Angella a ja sam im već sa njuškicom u krilu i složim onaj svoj neodoljivi molećivi pogled. Ako ni to ne pomogne, uvalim im prvo jednu pa drugu šapu a najviše volim komandu MOLI jer mi je to izlika da ih zaskočim punom svojom težinom. Još ih temeljito obližem po cijeloj faci, nađem sve mirise one fine hrane koju samo sebi priušte , dok mene još uvijek gnjave sa onom odurnom , tvrdom psećom, kak'ti zdravom hranom.
Svi drugi me normalno šetaju , ali ona otkačena Dora kada se nađe sa Yodinim gazdom, Nikolom, nikako da me vrati doma. Zapravo malo skrećem sa teme, zbog mene i Yode njih dvoje su sada skupa, i ne znam uopće da li je svjesna što sam joj pribavio tako zgodnog i uspješnog mužjaka.
I da završim današnje razmišljanje, onim smotancima Nikoli i Dori trebalo je puna tri tjedna do prve puse, a da nije bilo za mene izrazito stresne situacije, gdje sam čak riskirao svoj mladi život ( sa paragliderom iznad glave) još bi se možda i danas samo pogledavali preko mojeg repa.
subota, 13.02.2010.
Kročim svojom zlatnom šapom u ovaj virtualni svijet bloga...
Danas je za mene velik i značajan dan ali ostatak svijeta kao da malo mari za to. Ležim ispred vrata kupaonice sa svojoj omiljenom igračkom, lopticom od užeta, dok se moja druga gazdarica-sanja brčka tamo u kadi. Kad li će već izaći i čestitati mi moj dan? Pa danas navršavam punih 9 mjeseci života , ja čistokrvni zlatni retriver sa vrlo romantičnim imenom Emocional soul. Da mi je samo znati tko se to tako blesavo poigrao sa mojom sudbinom pa mi nadjenuo takvo šašavo ime . Umro bih od srama da me tako zovu na livadi kod brda, svi psi bi mi se grohotom smijali. Čak bi mi još dali nadimak emo , kao oni tamo otkačeni, u crno pofarbani, super senzibilni klinci skloni depresiji i samoubojstvu. Sva sreća moja gazdarica br.1 – dora ( poslije ću vam objasniti kako to da imam 2 gazdarice) dala mi je umjetničko ime koje nema sigurno niti jedan pas na svijetu , barem se nadam. Nazvala me Angell.
Kad ljudi čuju moje ime svi se odmah raznježe i sline oko mene ( više nego ja kad nanjušim hrenovke) te mi tepaju kao zadnji idioti: „ isuse baš je lijep kao anđeo , baš je lijep kao anđeo!! i tako je bijel, tako sladak, joj, mogu ga podragati, mogu ?!?“ i ne čekajući dopuštenje niti moje ni mojih gazdarica odmah se bacaju na mene. No dobro istrpim ja to nekako , ipak su ljudi šašavi, a i moja pasmina slovi kao najprijateljskija, pa ne bi baš bilo fora da im zarinem zube u te njihove ruke pohlepne za mojom plemenitom dlakom. Da, da. Tata mi je englez i zove se Mitcharron Mamfis Larid, a mama mi se zove Nice Lilly happy company. Znam čak ime svojih djedova i pradjedova ali to je već ipak preduga priča. Da skratim, u ovu obitelj došao sam slijedom nekih nesretnih okolnosti, jer je moja nova obitelj prije mene 16 god. imala za kućnog ljubimca pudlicu , crnu kujicu Neru. nije da baš podcjenjujem bilo kojeg psa , ali ipak nakon pudlice odabrati mene ! ugl. ona je uginula od starosti , a njihova tuga bila je ublažena da ujesen kupe nekog novog psa ( mene).
a sada moram malo prileći na meni omiljeno mjesto između kuhinje i dnevne sobe. Tako kontoliram svu situaciju i što je najvažnije, sve bitne pokrete prema frižideru i pečnici odnosno hrani. inače zovu me iz milja još i buba pa i živi usisavač, a i još nekim ne baš tako profinjenim imenima .
Nemogu više držati oči otvorene i sklapam lagano svoje kapke sa zavodničkim bijelim trepavicama.
